OPŠ 2024: 6. izlet - vježba spašavanja, Stap
Piše: Tomislav Košta
19. Opća planinarska škola Planinarskog društva Paklenica pomalo se bliži svom vrhuncu. Protekli tjedan smo imali priliku slušati predavanja o spašavanju u planinama kao i o funkcioniranju Hrvatske gorske službe spašavanja, a izlet na Stap je bio prilika da upoznamo rad HGSS-a i na terenu. U Ljubotiću, najsjevernijem naselju Zadarske županije i jedinom živućem naselju na južnim padinama Velebita, dočekali su nas Ante i Lovre, pripadnici HGSS-a koji su nam priredili uvid u rad gorskih spašavatelja na terenu. S velikim zanimanjem polaznici OPŠ su pratili njihovo predstavljanje službe, postavljali pitanja te slušali zanimljive priče, zgode i nezgode s terena. Kako izgledaju dežurstva HGSS-a, kako pristupiti unesrećenoj osobi, od čega se sve sastoji standardna oprema jednog spašavatelja, kako obični planinar može pomoći u toj situaciji ili kako ne napraviti još veću štetu… sve su to teme koju su zaokupile pozornost polaznika. Imali smo priliku i rukovati nosilima kojima se unesrećeni spuštaju s planine, a neki od polaznika su i iskusili kakav je osjećaj biti u nošen u njima. Polazeći opću planinarsku školu stječemo znanja i vještine za siguran boravak na planinama i u prirodi ali znajući da u svakoj situaciji možemo zatražiti pomoć od HGSS-a osjećamo se sigurnijima. Posebna vrsta ljudi su naši HGSS-ovci. Nijedan planinar ne može ostati ravnodušan na njihovu iznad svega humanu i volontersku službu spašavanja (ne samo ljudskih) života.
Zahvaljujemo se i pozdravljamo Antu i Lovru te oko podne, pod vodstvom Marka, Ivane, Matee (i njenog neumornog Mobija) i Nina započinjemo uspon prema Stapu. Trebalo je svladati ljuti kamenjar koji prevladava u većem dijelu staze. Pomislio bi čovjek da je uz (pre)teške rance to sasvim dovoljna muka, ali dodatne izazove pred nas je postavila i kiša koje je povremeno padala. Navlačenje kabanica, sklisko kamenje i blato stvorili su dodatne probleme. No ipak, nakon nekoliko sati dolazimo do Stapa, travnatog dolca okruženog slikovitim kukovima na čijem se sjevernom dijelu nazali planinarsko sklonište Tatekova koliba (860 m). Ljepota od koje zastaje dah i radi koje brzo zaboravljamo sve napore. Nakon podizanja šatora, dio ekipe, s vodičem Markom, prionuo je pripremi gulaša od veprovine koju smo (uz povrće i sve ostalo što je potrebno za dobar gulaš) timski podijelili po ruksacima i donijeli do Stapa, a ostatak ekipe, s vodičem Ninom, uputio se prema Debelom kuku. „Zašto Nino ide tako brzo?“, moglo se, uz puhanje, čuti na pri kraju povorke koja se odlučno uspinjala ka Debelom kuku. Već smo upoznali Ninov laki korak ali tek kad smo se uspeli na vrh (1269 m) shvatili smo kako je htio da ulovimo zalazak sunca. I uspio je. Bili smo mu jako zahvalni jer smo uz lijepi pogled na Stapinu, sklonište, Bojin kuk, Panos, more i otoke, uživali i u zalasku sunca. Ponovno neopisiva ljepota zbog koje zaboravljaš sve napore. Spuštanje po mraku pa topli gulaš uz malo ćakule i druženja i stiglo je vrijeme za počinak. Naravno, sve pohvale ekipi koja je kužinavala, sjeckala povrće, skupljala drva i ložila vatru, dozirala začine i brižno pazila da nam gulaš svima bude slasna okrjepa koja nam je na kraju ovog dana bila itekako potrebna.
Ujutro, ne prerano, nakon što smo se (ne baš svi) dobro naspavali u šatorima i obavili jutarnje rutine, negdje prije 9 sati krećemo prema Kamenoj galeriji uz vodstvo naših vodiča Ivane, Matee i Marka. Odmah od skloništa uspon koji nas dovodi do Stapine, monolitne, stožaste, kamene formacije od 100 metara visine. Priroda se ovdje malo zaigrala, a mi uživamo. Međutim, svu hirovitost i maštovitost prirode upoznali smo tek u Kamenoj galeriji. Riječ je o izuzetno zanimljivoj krškoj tvorevini koja obiluje prekrasnim kamenim oblicima, klancima i špiljama. Bogatstvo različitih pojava i oblika čine ovaj prostor veoma zanimljivim u estetskom i geomorfološkom smislu. Pravo remek djelo prirode, divlji kameni labirint koji se rijetko viđa. Za obilazak nam je bilo potrebno dosta vještina i spretnosti, a na nekim mjestima su postavljene sajle i klinovi koji omogućuju prolaz kroz interesantne staze između stijena različitih oblika i izgleda. Uz naše vodiče nije bilo straha ni problema u svladavanju svih prepreka kroz ovo čudesno mjesto. Pomalo umorni, (ali samo fizički) vraćamo se do skloništa, pakiramo rance i spuštamo se prema Ljubotiću. Spust je uglavnom protekao mirno i tiho (zbog već spomenutog fizičkog umora), uz promišljanje o protekla dva dana i onog što nas očekuje do kraja OPŠ.
Korak po korak – a svaki je teži od prethodnog – svladavajući surovi južno velebitski kamenjar razmišljam o Tateku, Slavku Tomerlinu. Izniman čovjek koji je istraživao i markirao nepoznata područja Velebita te svojim snagama gradio planinarska skloništa. Između ostalog izgradio je sklonište na Stapu (zato se i zove Tatekova koliba), a trasirao je i put kroz Kamenu galeriju. Na povratku sa Stapa uvijek je lijepo zastati pored njegovog posljednjeg počivališta iza crkve u Ljubotiću i iskazati poštovanje i zahvalnost što nam je neopisive ljepote Velebita učinio bližima. Razmišljam i o sljedećem vikendu, našem (ne daj bože) posljednjem zajedničkom izletu u sklopu OPŠ. Bit će jedna noć više u šatoru, u ranac će trebati spakirati nešto više spize, a to sve još treba nositi po grebenu… Ali u redu, upisali smo planinarsku školu da nešto naučimo, a najbolje ćemo naučiti pomičući vlastite granice. Očekujemo napor i umor ali kao što već dva puta napisah u ovom tekstu – sve osim prirodnih ljepota i radosti druženja brzo odlazi u zaborav. Izlet na Stap je bio odlična priprema za izazove koji su pred nama i za čudesne divote (ne samo) Velebita koji tek čekaju da ih otkrijemo.
