VPŠ 2026 / 4: Čvrste lopate podno Pločnog, 13. - 15. ožujka 2026.
U tijeku je Viša planinarska škola PD Belveder u suradnji s PD Paklenica, u nastavku donosimo izvještaj s četvrtog vikenda.
Ovaj put se naša avantura nastavila u parku prirode Blidinje u Hercegovini. Iz Zadra smo krenuli petak popodne i do večeri se smjestili u planinarskom domu „Blidinje“ podno Čvrsnice, na samoj obali predivnog Blidinjskog jezera. No tek sprvim jutarnjim svjetlom postali smo svjesni ljepote koja nas je okruživala. Navečer smo odradili brifing i pomno pripremili stvari za sutrašnji polazak prema Čvrsnici jer nas je, bar većinu od nas, čekao pravi izazov – izrada bivka i noćenje u našim snježnim domovima.
Dobro natovareni (većina i predobro…) započeli smo subotnji uspon kroz crnogoričnu šumu Masne Luke prema Čvrsnici. Put nam je brzo dao naslutiti da nas negdje gore, unatoč našim strahovanjima da neće biti dovoljno snijega, ipak očekuju uvjeti kakve smo priželjkivali. To se pokazalo točnim jer smo već za pola sata stavljali dereze. Radeći kratke pauze (čitaj pokušavajući doći do zraka) nakon nekoliko sati smo došli na otprilike pola puta prema vrhu Pločno. Pošto je snijega bilo u izobilju odlučili smo se baciti na izradu kampa gdje ćemo noćiti. U kratkom roku svi su bili u punom pogonu, radile su snježne lopate, cepini, kacige, pile, koristilo se sve što nam je bilo pri ruci. Neki u paru a neki solo, svi su kopali kao krtice. Rezultat? Osam bivaka, veličine od vučje jame do solidnih 1S/apartmana s predvorjima, sve je čekalo svoje prve goste. U nevjerici smo se divili što smo vlastitim rukama napravili i pitali se kako će izgledati noć, hoće li bivak izdržati, hoćemo li ujutro biti sante leda? Nije bilo druge nego provjeriti. Jedva smo dočekali sumrak i mrtvi umorni se zavukli u svoje bivke, zabarikadirali ulaze kako bi nam bilo toplije i prepustili se... I preživjeli!!! S prvim jutarnjim svjetlom krenuli su komentari od „bilo mi je prevruće“ do „ni oka nisam sklopila“. Mislim da su na kraju svi bili ponosni na sebe jer su shvatili da su stvarno sposobni, u pravim zimskim uvjetima, napraviti si prinudno sklonište i iduće jutro izaći iz njega spremni za nastavak avanture.
A to je bio vrh Pločno koji nas je i dalje čekao okovan snijegom i okružen ogromnim snježnim strehama. Dok je snijeg još škripio pod derezama kao nokti po zelenoj školskoj ploči krenuli smo prema vrhu noseći samo neophodnu tehničku opremu kako nam onako izmorenima od jučerašnjih napora nepotrebne stvari ne bi dodatno otežavale uspon. Vukući se, pardon, sigurnim korakom napredujući po nestvarno lijepim, snježnim krajolicima uvježbavali smo tehnike hodanja s derezama kombinirajući ih s upotrebom cepina, kad je to bilo potrebno. A bome je bilo potrebno!
Jer na putu prema vrhu su nas čekali prelazak preko područja kojim se prije koji tjedan sručila lavina, priječenja strmih snježnih padina i uspon kuloarom. Pod budnim okom voditeljice Tatjane i njenih vjernih desnih ruku, vodiča Marka, Marka dugokosog te Ivana i Matee bez gubitaka smo se približili vrhu kuloara. Tu smo morali zastati jer je zbog daljnjeg izloženog terena i streha pred nama trebalo donijeti odluku da li je sigurno nastaviti ili ne. U zaklonu stijene koja nam je pružala bar nekakav osjećaj sigurnosti i čvrsto usidreni za svoje cepine čekali smo voditeljicu koja je s dva pomoćnika krenula potražiti postoji li alternativni izlaz na greben. Na našu žalost ali upravo i zbog naše sigurnosti, radi uvjeta koji su bili pred nama odlučeno je da se dalje ne ide. Vrh je ovaj put, s punim pravom, ostao izvan našeg dosega. Otpenjavajući dugi kuloar sigurno smo se spustili u njegovo podnožje i krenuli nazad prema bivcima koje je valjalo urušiti kako ne bi ugrožavali mnogobrojne turno-skijaše koji tuda prolaze ili da ne bi postali nastambe za zvijeri. Zatrpavanje bivaka i spremanje stvari za povratak su nas dodatno izmorili, a još je trebalo umornih nogu i prekrcanih ruksaka spustiti se s planine. Silazak, po običaju, kao da je trajao cijelu vječnost ali snagu nam je davala slika obilnog, toplog obroka koji nas je čekao u podnožju. Tako je i bilo, nitko se nije štedio jednom kad smo se dovukli do restorana, svi smo si dali oduška kao da sutra ne postoji.
A ja, truckajući se onako u polusnu na zadnjem sjedištu kombija, s gorko-slatkim zadovoljstvom smješkao sam se sebi u bradu jer sam shvatio da sam upravo imao možda i najbitniju od svih lekcija na planini – znati kada odustati.
Autor teksta: Dario Ivanišević
